Пређи на главни садржај

Uvod

I ove veceri, kao I svake druge sedim u svom malenom stanu uz solju caja, gledam neku TV seriju, iako ne znam o cemu se radi, misli su mi daleko. Kao kroz maglu cujem ljude na ulici. Ne mogu da raspoznam sta govore. Govore nekim jezikom koji nije moj. Nikada nece biti moj. A mene misli vode u jednu daleku zemlju.

Nije ona daleko geografski,nije ni mom srcu daleka, samo je mom umu daleka. Ponekad cak osecam kao da je u nekom drugom vremenu, na nekoj drugoj planeti. Nikako da se shvatimo. Ona mene ne shvata, a cesto ne shvatam ni ja nju. A opet je smatram svojom,iako vec dugo to nije. Meni ce uvek biti moja. I boli me sto nece biti zemlja moje dece,a znam da je tako bolje.... za moju decu,ne za zemlju. Ona gubi.....

 Jos uvek cujem vesti iz svoje zemlju I pravim se da me ne pogadja to sto cujem. I cini se da ima tu jos ljudi koji mi nisu strani. Jos manje je onih koji su spremni da govore, a reci vetar nosi. Ostali poginju glavu I cute. Cute ili odlaze kao I ja. Ne bih rekla da odlaze " trbuhom za kruhom",kao nekad, odlaze za zdravim razumom I samopostovanjem. Tamo je to davno u deficitu. Samo je glupost suficitarno dobro.

 Razuman covek bi se zapitao zasto nikako da zaboravim takvu zemlju, cesto se pitam I sama. To je valjda neko ljudsko prokletstvo. Ne nedostaje meni komad zemlje, reka... nebo je i ovde iste boje. Najvise mi nedostaju ljudi.


Vec dugo osecam potrebu da ispricam pricu o tom cudnom mestu, a kako nikoga to ne zanima mnogo, resih da svoja razmisljanja stavim na papir. Dosta vremena je proslo, a subjektovnost gleda na stvarnost kroz neke iskrivljene naocare, zato, citaoce, ne zameri, pisem onako kako se ja secam.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Izdajnik

Jedan od dogadjaja koji su mi se posebno urezali u secanje desio se par dana pre posete vrhovnog komandanta Crvene alijanse. Muskarci, zene, deca, ceo grad se pripremao da ga doceka kako dolikuje. Sve to je doprinelo jos vecim guzvama nego sto je normalno (a saobracajni kolaps je vec dugo bio pocasni gradjanin grada). Pripremala se vojna parada I znog toga su glavni Trg I tri ulice bile potpuno zatvorene za sve, osim za clanove Stranke. Secam se da sam stajala na autobuskoj stanici vec dobrih 40 minuta ( autobusi svakako kasne po rasporedu). Paznju mi je privukao glasni razgovor izmedju coveka srednjih godina I jedne starije gospodje.  - Ja ne zurim nigde, ne smeta mi. Sta mi vredi sat vremena, vidis koliko ljudi rade. A ne kao oni prosli, rekla je ponosno I privukla svoj ofucani kaput, da se zastiti od vetra,jer mu je ocigledno falilo par dugmica. - Sta rade? Samo mi recite sta oni to rade? Gospodja ga je pogledala sa nekom mesavinom iznenadjenja I besa.  -Kako sta?